Splitska provincija

Provincija Svetog Josipa

Splitska Provincija sv. Josipa ustanovljena 1970. godine, a 2005. godine je bila stogodišnjica dolaska sestara Služavki Maloga Isusa u Split. Sestre djeluju na 30 mjesta, u samostanima, ustanovama i na župama u Hrvatskoj i na 9 mjesta u inozemstvu. 

"Promotrivši pravila Kongregacije pod naslovom: Ubožnica Maloga Isusa", i uvjete utemeljenja i opstanka iste Kongregacije, mislim kako ona spasonosno djeluje već u više mjesta gdje je utemeljena, te uvjerio se da bi ista spasonosno mogla djelovat i u ovoj Biskupiji Spljetsko-makarskoj na utjehu i spas nevoljnika i bijednika, pišući od crkvene strane uoblašćuje Vas, da filijalke spomenute Kongregacije, kojom sada Vi upravljate, ustanovite i podignete koli u Trogiru, toli u Vrgorcu u ovoj Biskupiji." Ovako napisa splitski biskup Filip Nakić Vicku Palunku arhiđakonu Kaptola Vrhbosanskog u Sarajevu 1901. godine. Poslije toga Ustanova Javne dobrotvornosti iz Splita također poziva sestre koje 1. siječnja 1905. preuzimaju rad u ženskoj ubožnici u Leštinoj ulici, Veli Varoš. Nešto kasnije preuzimaju i domaćinske poslove u sjemeništu.


Stadler je želio da sestre u Splitu imaju i svoj samostan te je 10. listopada 1910. u Velom Varošu u Milićevoj ulici broj 6 otvoren samostan sv. Ane gdje se danas nalazi sjedište Provincije.

Dolazak Sestara Služavki Malog Isusa u Split

Za vrijeme dolaska Služavki Maloga Isusa u Split, bio je splitskim biskupom Filip Franjo Nakić. On je ujedno najzaslužniji za dolazak sestara ne .samo u Split nego i u druga mjesta njegove biskupije. Biskup Nakić rođen je 13. listopada 1837. u Silbi, a odgojen je u Zadru. Biskupsku je službu vršio od 1889. do 1910. Odlikovao se sjajnom govorničkom vještinom. Došao je na glas i svojom učenošću osobito na sastancima dalmatinskih i austrijskih biskupa.

Biskup Nakić je budno pratio djelovanje sestara Služavki Maloga Isusa u Sarajevu. Posebno je pratio njihov rad u sirotištima i uvidio da je to djelo Bogu ugodno, pa je i on želio da ove sestre uključi u apostolsko djelovanje svoje biskupije. U to vrijeme upraviteljem ubožnica u Sarajevu bio je Vincencije Palunko, koji je splitskom biskupu poslao već 25. XI. 1901. na uvid pravila Kongregacije pod naslovom Ubožnica Maloga Isusa. Biskup Nakić mu je pun oduševljenja odgovorio među ostalim: "Promotrivši pravila Kongregacije pod naslovom Ubožnica Maloga Isusa i uvjete utemeljenja i opstanka iste Kongregacije, uvidio sam kako ona spasonosno djeluje već u više mjesta gdje je utemeljena, te uvjerio se da bi ista spasonosno mogla djelovati i u ovoj Biskupiji Spljetsko-Makarskoj na utjehu i spas nevoljnika i bijednika." Godine su prolazile, a sestre još nisu dolazile u Split. Bilo je za to poteškoća. Stadler je, kako piše splitski biskup Filip Nakić, u svojoj "revnosti za spas hrvatskog naroda" želio pružiti i proširiti svoju pastirsku brigu i na njegove krajeve. Sarajevski je biskup želio u Splitu otvoriti preparandiju i to je preporučio splitskom biskupu. No, iako je to bila sveta i spasonosna zamisao nije ju moguće ostvariti jednostavno radi materijalnih poteškoća u kojima se ova biskupija nalazi. Biskup Nakić navodi u svom pismu Stadleru te materijalne zapreke: "prihodi biskupovi ovih zadnjih godina tako su se bili smanjili da su tek dostatni pokriti redovite troškove", a osim toga u biskupiji su otvorene mnoge institucije koje zahtijevaju od biskupa pomoć. On misli da bi bilo najbolje "da se redovnice Maloga Isusa osposobe za učiteljice u Dubrovniku - pak da se one namjeste kao privatne učiteljice po većim varošima. U tim mjestima bi im malo po malo povjeravali i pučku školu; i tako bi one postale uzgojiteljice ženskog spola u glavnim Varošima, i već to bi bila velika blagodat."

Služavke Maloga Isusa dolaze u siječnju 1905. u Split. Njihov biskup izražava svoju radost što mu je Stadler poklonio sestre "Kongregacije Djetića Isusa za dvije ubožnice u Splitu", te je "s crkovne strane jako rado dozvolio, da ta Kongregacija" slobodno u njegovim "združenim biskupijama svoje spasonosno djelovanje može razviti". Dapače tu vruću želju biskup Nakić je istakao i Vis. c. k. Vladi kojoj se obratio za dozvolu s "državne strane. Tom prigodom je vladi istaknuo da je "Vis. Vlada u Sarajevu već priznala kao moralno tijelo ... kongregaciju Služavaka Djetića Isusa, te kako već zakonito postoji". Tako se, zauzimanjem biskupa Nakića ispunila i ta Stadlerova želja da svoje sestre pošalje u Split u splitsku biskupiju.

Sestre su došle u Split u prosincu 1905. Malo poslije splitski biskup je obavijestio nadbiskupa Stadlera da je "C. K. Dalmatinsko Namjesništvo otpisom 13. tekućeg ožujka pod br. 8669/111 izvijestilo, kako je Njegovo c. k. Apoštolsko Veličanstvo, previšnjom odlukom dana 13. februara 1906. blagohotno dozvolilo da Kongregacija 'Služavaka Malog Isusa' iz kuće Matice u Sarajevu uvede u Spljetsku Diecesu." Tako je bila uklonjena i zadnja zapreka koja je mogla priječiti s državne strane djelovanje sestara u Splitu.

Splitski biskup nije krio svoju radost zbog toga. Radovao se što je baš te 1906. godine sv. Kongregacija za redovnike odobrila pravila Družbe, i tako dala više poleta za oživotvorenje utemeljiteljeve zamisli. I on je tome pridonio. Naime, Stadler ga je zamolio da bi i on sa svoje strane "blagoizvolio upraviti pismo na sv. Otca ter nekoliko rieči napisati o vladanju naših sestara u Spljetu ... koje su zaista do sada puno dobra učinile i puno duša (zapuštene djece od otca i majke) na stotine spasile, a Gospodin Isus ih je zaista čudesnim načinom u zaštitu uzimao". Uvidjevši i vlastitu ulogu u odobrenju Pravila splitski biskup gotovo kliče: "Radujem se još više i mojoj biskupiji, koja je sretna, te i ona može da oćuti korist i upliv požrtvovnog rada časnih sestara iste Kongregacije koje u ovom gradu čedno, ali uspješno djeluju na korist vremenitu i vječnu." To je i razlog da sestre "simpatije cijelog građanstva Uživaju, koje ih blagosliva".