Samostan "Sveta Mala Terezija" – dom za stare, nemoćne osobe

Povijest Samostana

Zajednica sestara - blagoslov 2009.

Zajednica sestara - blagoslov 2009.

Govoriti o kućama molitve i kršćanske ljubavi možemo zahvaljujući našem Utemeljitelju – sluzi Božjemu nadbiskupu Stadleru – koji nam je pružio primjer kršćanske ljubavi. Volio svakog čovjeka, a nadasve siromaha. Živio je za ovu zemlju – Bosnu i Hercegovinu – gdje ga je Božja providnost postavila za nadbiskupa. Iako je volio svaki dio ove zemlje, Stadler je iz nekog razloga ipak želio da njegove duhovne kćeri – sestre Služavke Maloga Isusa – žive u Doboju. Tu je svoju želju priopćio preč. Petru Ajvazoviću, nekadašnjemu dobojskomu župniku, a on je to ispričao sestrama pri njihovu dolasku u Doboj.

Zajednica sestara je došla u Doboj 16. studenoga 1942. godine. Bio je to važan trenutak za sestre i za dobojski kraj, stoga su sestre u svoju kroniku zabilježile da su u Doboj došle u četiri sata poslije podne. Bile su : s. Honorata Matica – predstojnica Samostana, s. Amalija Begović – kuharica, s. Silvija Lučanin – poučavala je u glazbi, brinula se za crkveno pjevanje i vođenje ženske mladeži, te s. Lidija Svetić, koja je imala na brizi zabavište. Na Željezničkoj postaji u Doboju bio je priređen svečani doček za sestre. Nakon dočeka, što su ga priredile gradske vlasti i vjernici dobojskoga kraja, sestrama je priređena kočija koja ih je odvezla u župnu crkvu, gdje ih je pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom čekao župnik – vlč. Zvonimir Blažun. U svom govoru župnik je sestrama posebno stavio na srce žensku mladež, crkvu i crkveno pjevanje. Odmah po svom dolasku sestre su se primile posla: podučavale su mlade na glasoviru, vodile zabavište, osnovale i vodile crkveni zbor, uređivale crkvu, priređivale akademije i posjećivale okolne župe. Od svoga dolaska sestre su bile „duša“ dobojskoga kraja. Kako su ovo nemirni krajevi, tako su sestre proživjele mnoge ratne nedaće, posebno 1945. godine. Međutim, uspjele su ostati u Doboju sve do 1. srpnja 1949. godine, kada su od jugoslavenske mjesne vlasti dobile nalog da napuste svoj samostan i grad Doboj.

Samostan u sjeni borova

Samostan u sjeni borova

Izgnanstvo je trajalo do 18. studenoga 1968. godine, kada se s. Tarcijana Marjan vratila i započela obnovu Samostana. Nakon šest mjeseci, 1. svibnja 1969. godine, zajednica sestara se je po drugi put vratila u svoju kuću. Istina, tada se obnovilo ono najnužnije, a kada je dobivena građevinska dozvola iz općine stara kuća je sanirana i dograđena. Radovi su trajali od 24. svibnja 1977. godine do ožujka 1978. Obnovljeni samostan blagoslovljen je 1. travnja 1978., a krajem travnja iste godine sestre su u svoju kuću pošle primati stare i napuštene gospođe koje su njegovale i pripremale za vječnost. Poučavale su djecu u vjeri i vodile crkveno pjevanje, a jedna sestra je radila u bolnici.

Drugi boravak sestara u Doboju prekinut je Domovinskim ratom u BiH. Godine 1992. sestre su po drugi put morale napustiti Doboj. Sjećajući se tih događaja, provincijska glavarica – s. M. Admirata Lučić – napisa: „Rat je 1992. gasio vječna svijetla u svim našim samostanima u Bosni. Sestre su se, sa zavežljajem u ruci, uključivale u prognanički hod Hrvatskoga naroda iz Bosne:Samostan Doloroza – Čardak 17. travnja 1992. Samostan Sveta Mala Terezija – Doboj 12. svibnja 1992. Samostan Nazaret – Prijedorska, Sarajevo 18. svibnja 1992. Samostan Sveta Ana – Bosanski Brod 18. srpnja 1992., Samostan Betlehem – Ljubljanska, Sarajevo 1. listopada 1992.“ Bila su to teška vremena! No, uz Božju pomoć sestre su se i treći put vratile u Doboj. Svojim trećim povratkom željele su posvjedočiti da onaj tko je Božji uvijek može započeti tamo gdje su neki mislili da su ga zauvijek zaustavili.

Ponovo je kuća samostan

Ponovo je kuća samostan

Uz Božju pomoć i uz pomoć dobrih ljudi po treći su put obnovile svoj samostan, tako da je 1. listopada 2009. godine ponovno otpočeo život i djelovanje Sestara Služavki Maloga Isusa u Doboju. Pomoćni biskup vrhbosanski – mons. dr. Pero Sudar blagoslovio je tom prigodom obnovljeni Samostan Sveta Mala Terezija u Doboju. U svojoj propovijedi Biskup je progovorio o važnosti sadašnjeg poslanja zajednice u Doboju, koje se sastoji u pomoći starim i nemoćnim osobama. Kazao je da „Crkva ne može pomoći svima, ali može postaviti znakove. Jedan takav znak smo danas blagoslovili – Samostan sestara. U ovom samostanu gledam znak ohrabrenja i nade jer je poslan starcima – ostavljenim kategorijama našega društva. Istina, u djeci je budućnost! U starcima je blagoslov!“

Sestre su ponovo u službi bolesnika, siromaha, u župskom apostolatu. Rado svjedoče svoju vjeru u Svetištu svetog Leopolda u Maglaju i u župi Svete Ane u Žabljaku. Društvo PMI je produžena milosrdna ruka sestara. Vjerujemo da po prisutnosti sestrinske zajednice, po konkretnoj kršćanskoj ljubavi, dragi Bog blagoslivlja dobojski kraj i cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Poslanje danas

Samostan Sveta Mala Terezija je:

  • Znak Božji: Redovnice svojom prisutnošću svjedoče živoga Boga. U zajednici sestara Bog je na prvom mjestu.
  • Dom molitve: Sestrinska kuća je dom molitve. Sestre hvale Boga svega stvorenoga, Boga Ljubavi u Isusu Kristu. Od Marije, Isusove majke uče biti i majke i sestre. Svakodnevno mole za znane i neznane, mole za one koji su se preporuju molitve, i za one kojima je potrebna Božja pomoć, a ne znaju je tražiti.
  • Kuća njege za stare i nemoćne osobe: jedan dio kuće priređen je za udomljenje starih i nemoćnih osoba. Sestre svakodnevno skrbe o njima. Njeguju ih i pomažu da im starost bude dobra i dostojanstvena. Uz njih su pri završetku ovozemaljskog života na kršćanski način.