Vijesti

Svečana akademija u prigodi proslave 100. obljetnice dolaska sestara Služavki Maloga Isusa u Zagreb

Ponedjeljak, 3. 7. 2017.

Na poziv zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera sestre Služavke Maloga Isusa došle su u Zagreb 1917. godine te su u Maksimiru otvorile sirotište „Antunovac". 

 

Svečana akademija u prigodi proslave 100. obljetnice dolaska služavki Maloga Isusa u Zagreb održana je u subotu 1. srpnja u prepunoj dvorani „Vijenac" Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu.U pozdravnoj riječ provincijalna glavarica Zagrebačke provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina s. M. Petra Marjanović rekla je kako je prije stotinu godina i danas poslanje sestara uvijek isto „služiti Isusovoj najmanjoj braći. Zato sada želimo dati hvalu, slavu i čast Bogu za primljene darove i milosti, sjećajući se i naših pokojnih sestara koje su nam utrle put u jednostavnosti, malenosti i služenju. Naše je poslanje u Sarajevu započelo u srcu našeg utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera kad je vidio mnoštvo djece bez roditelja, zapuštene i prepuštene ulici. Po Božjem nadahnuću osnovao je Družbu, osnovao je sirotište za nezbrinutu djecu i oduševio nas za služenje Isusovoj braći i sestrama. Božja providnost na poziv utemeljiteljevog prijatelja dr. Antuna Bauera, zagrebačkog nadbiskupa dovela nas je 1917. godine u Zagreb, gdje smo u Maksimiru otvorile sirotište 'Antunovac'. Maksimir smo 60-tih godina protekloga stoljeća morale napustiti, a u novim samostanima 'Betlehem' na Kraljevcu i 'Antunovac' u Novoj vesi živimo danas".

Pozdravljajući i čestitajući redovnicama uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško rekao je: „ne kažem da vam Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje, jer i vi ste Zagrebačka nadbiskupija, nego vam kažem da je Zagrebačka nadbiskupija zahvalna što ste njezin dio i zajedno se s vama raduje ovoj obljetnici".

Potom se osvrnuo na svaku od četiri riječi njihova imena: Sestre služavke Maloga Isusa. To su četiri riječi koje mogu biti i životni i pastoralni program, i ispit savjesti nama u Crkvi, ali jednako tako u suvremenome društvu. Svaka riječ ohrabruje, potiče i propituje. No, kako to u kršćanstvu biva – da se stvarnost čita u svjetlu završetka, i ovdje predlažem obratan smjer. Najprije, dakle, Isus, ime Spasiteljevo, ime Boga koji je središte našega života. Cijela je objava usmjerena na spasenje svijeta, na vraćanje radosti. To nas u Crkvi upućuje na središte, ali i naše društvo na važnost povezanosti s Bogom. Prva je riječ Božja Riječ, 'Bog koji spasava' i zato uvijek i u svemu treba početi od susreta s Bogom.

Zatim malenost. Jedino poniznost može iščitavati otajstvo ljudskoga života u Božjemu planu; poniznost koja vidi vlastitu stvorenost, ograničenost i veličinu pozvanosti, poput Marije koja veliča Boga što pogleda njezinu neznatnost. Ni Crkvu ni društvo ne može u radost voditi umišljenost i ljudska uznositost, nego samo malenost. U susretu s Bogom se susreće vlastitost razmatrajući dolazak Boga na svijet u malenosti. Treća je riječ 'služavke', služiteljice. Ona se odnosi na stvarnost koju nam Bog povjerava, odnosi se na bližnje i na prepoznavanje potreba drugih. Četvrta riječ govori o sestrinstvu. Ona je u dodiru s prvom riječju, jer u Isusu smo braća i sestre. Vaša prisutnost u raznim životnim sredinama upućuje na Boga i daje do znanja da živite blizinu čovjeka koja je u Bogu bliža od svih zemaljskih povezanosti, posvijestio je biskup Šaško te nastavio „kada vas ljudi susreću idu od karike koja započinje sestrinstvom, prepoznatljivom blizinom Crkve koja je dar svijetu: prepoznaju vas kao sestre, redovnice, zatim vas susreću u služenju, da bi u malenosti otkrili i susreli Krista. I tako stotine i tisuću vas; i tako stotinu godina utisnute u srce Zagreba, u naša srca zajedno s Isusovom malenošću. Bogu hvala za vas. Vama hvala za nas".

Tijekom akademije prikazan je dokumentarni film „Povijesni hod služenja" čiji su autori Danijel i Martina Crnek. Bila je to prilika upoznati se s poviješću Družbe koju je 1890. godine osnovao sarajevski nadbiskup Josip Stadler, slijedi hod sestara od njihova dolaska u Zagreb 10. srpnja 1917. godine na poziv zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera koji je na nadbiskupskom dobru u Maksimiru dao preurediti gospodarsku zgradu za žensko sirotište. Kasnijih godina sestre su preuzele i nova polja djelovanja na području Zagreba i okolice. Posebno je u filmu istaknuta povezanost redovnica i bl. Alojzija Stepinca, na čiji su poticaj sestre 1938. godine došle u Krašić te otvorile domaćinsku školu za djevojke. Kad su pak nakon Drugoga svjetskog rata ostale bez zgrade, povukle su se u župni dvor te nastavile djelovanje u župi o čijem je katehiziranju u filmu svjedočio i varaždinski biskup Josip Mrzljak, a onda dočekale i dolazak kardinala Stepinca 1951. godine te uz njega bile do njegove smrti. Dat je i osvrt na njihovo djelovanje u Zagrebu, gdje su morale napustiti svoj prvi samostan u Maksimiru te nastaviti djelovanje na Novoj vesi, no vrijeme i okolnosti su se mijenjale, ali služavke Maloga Isusa su uvijek imale isti cilj pomoći djeci i nemoćnima, uz puno ljubavi i dobrote što čine i danas nakon sto godina djelovanja u Zagrebu.

Na film se nadovezala i scensko-glazbena igra „100 godina ljubavi" za koju je tekst napisao Željko Pavičić, a glazbu Matija Antolić, dok redateljstvo potpisuju Krešimir Dolenčić i Robert Bošković. Uz minimalističku scenu na kojoj je dominirao Mali Isus priču o ljubavi i dobroti ispričali su Ivan Glovatzky, Alenka Katanec-Makaj, Josipa Mrzljak, s. Nikoleta, s. Justina, s. Monika, s. Jelena i s. Ana.

Tijekom programa sestrama su svoju posebnu čestitku uputili i Prijatelji Maloga Isusa, predajući vrhovnoj glavarici s. M. Radoslavi Radek potvrdu upisa svih sestara Družbe u Sve sestre u krug vječnih misa Misionara Krvi Kristove, što je bilo vrlo znakovito jer se sestarska proslava održavala na blagdan Krvi Kristove.

U glazbenom dijelu programa sudjelovao je sestarski zbor koji je pod ravnanjem s. M. Tihane Strancarić i uz klavirsku pratnju s. M. Mirte Lišnić izveo dvije skladbe „Evo služavke Gospodnje" (glazba Šime Marović), te „Tvoje stope" (tekst i glazba s. M. Tihana Strancarić). Program su obogatila i djeca. Združeni zbor djece župa Retkovec, Stenjevec i sv. Ivana Krstitelja izveo je pjesmu „Imaj Srce", a djeca iz Dječjeg vrtića „Cvjetnjak" iz Samobora „Isus u jutro, Isus u podne". „Odu radosti" izveo je kvintet u sastavu violine Martina Filipan, Marija Župančić-Horvat, viola Danijel Rušec, violončelo Iva Mihalj i clavinova Josipa Bartovčak. Program je vodila Tanja Popec.

Akademiji su nazočili vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, članice vijeća Družbe, provincijalne glavarice splitske provincije s. M. Anemarie Radan i sarajevske provincije s. M. Maria Ana Kustura. Nazočna je bila i vrhovna glavarica sestara milosrdnica i dopredsjednica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica s. Miroslava Bradica i vrhovna glavarica Družbe sestara služavki Kristovih s. Agnes Šimić te više provincijala i provincijalnih glavarica različitih družbi. Svečanost su uveličali i Prijatelji Maloga Isusa te dobročinitelji i prijatelji sestara. (smi/kta/ika)

 

Foto: Marija Belošević


Galerija slika

Ssc 0019
Ssc 0020
Ssc 0021
Ssc 0022
Ssc 0023
Ssc 0024
Ssc 0025
Ssc 0026
Ssc 0027
Ssc 0028
Ssc 0029
Ssc 0030
Ssc 0031
Ssc 0032
Ssc 0033
Ssc 0034
Ssc 0035
Ssc 0036
Ssc 0037
Ssc 0038
Ssc 0993
Ssc 0994