Vijesti

Sarajevska provincija

Proslavljena 75 – ta obljetnica dolaska sestara Služavki Maloga Isusa u Doboj (1942. – 2017)

Nedjelja, 1. 10. 2017.

Dobojskoj župi Presvetog Srca Isusova

U osvitu novoga dana, 30. rujna. 2017.godine sestre Služavke Malog Isusa iz Sarajeva: s. Suzana Malešić, predstojnica u samostanu „Egipat“ i zamjenica s. Provincijalke, s. Ljilja Marinčić, s. Emanuela Juričević, s. Manda Pršlja, prefekta i tri pripravnice: Marija Ivančić, Anela Oborović i Ivka Martinović uputile su se prema Doboju, gdje će sestre proslaviti patron svoga samostana, sv. Malu Tereziju. 

Inače se spomendan sv.Terezije od Djeteta Isusa slavi svake godine 1.listopada, a ove godine zbog nedjelje slavilo se dan prije. Dok su sestre iz Sarajeva i Viteza pristizale u Doboj, srdačno su ih dočekale sestre ispred samostana. U 11:00h je započelo svečano Euharistijsko slavlje kojega je predslavio vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa don Marko Mikić uz koncelebraciju dvojice svećenika i župnika župe Presvetog Srca Isusova, don Pere Iljkića. U animiranju svetog Misnog slavlja sudjelovale su pripravnice s odgojiteljicom i s. Lucija Blažević koja je svojim sviranjem i pjevanjem uzveličala slavlje.

U svojoj propovijedi don Marko je ukratko predstavio cijelu povijest djelovanja sestara SMI na području Doboja.  Vlč. don Marko pozvao je sve okupljene vjernike i sestre da ponajprije zahvale Bogu za redovničku zajednicu SMI samostana sv. Male Terezije u Doboju, a koje ove godine obilježavaju lijepi jubilej 75 rođendan od njihova dolaska davne 1942. pa do danas 2017. godine. Prateći zapisanu kronologiju od dolaska sestara u Doboj, istaknuo je sljedeće: „Zajednica sestara je došla u Doboj 16. studenoga 1942. godine. Bio je to važan trenutak za sestre i za dobojski kraj, stoga su sestre u svoju kroniku zabilježile da su u Doboj došle u četiri sata poslije podne. Na željezničkoj postaji u Doboju bio je priređen svečani doček za sestre. Nakon dočeka, što su ga priredile gradske vlasti i okupljeni vjernici dobojskoga kraja, sestrama je priređena kočija koja ih je odvezla u župnu crkvu, gdje ih je pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom čekao župnik – vlč. Zvonimir Blažun. Od svoga dolaska sestre su bile „duša“ dobojskoga kraja. Kako su ovo nemirni krajevi, tako su sestre proživjele mnoge ratne nedaće, posebno 1945. godine. Od tolike radosti prilikom dočeka samo nakon 7. godina provedenog života i djelovanja, te nakon proživljenih strahota II. Svjetskog rata sestre su protjerane iz njihovog Doboja, iz njihove kuće i dobojske župe. I kronika bilježi dalje: „Izgnanstvo sestara je trajalo 19. punih godina. 1. svibnja 1969. godine, zajednica sestara se po drugi put vratila u svoju kuću. Obnovljeni samostan blagoslovljen je 1. travnja 1978., a krajem travnja iste godine sestre su u svoju kuću počele primati stare i napuštene gospođe koje su njegovale i pripremale za vječnost. Poučavale su djecu u vjeri i vodile crkveno pjevanje, a jedna sestra je radila u bolnici.“ Nadalje„…govoriti o kućama molitve i kršćanske ljubavi možemo zahvaljujući našem Utemeljitelju – sluzi Božjemu nadbiskupu Stadleru – koji nam je pružio primjer kršćanske ljubavi. Volio je svakog čovjeka, a nadasve siromaha. Živio je za ovu zemlju – Bosnu i Hercegovinu – gdje ga je Božja providnost postavila za nadbiskupa. Iako je volio svaki dio ove zemlje, Stadler je iz nekog razloga ipak želio da njegove duhovne kćeri – sestre Služavke Maloga Isusa – žive u Doboju. Te je tu svoju želju priopćio preč. Petru Ajvazoviću, nekadašnjemu dobojskomu župniku, a on je to ispričao sestrama pri njihovu dolasku u Doboj.“ Drugi boravak sestara u Doboju prekinut je Domovinskim ratom u BiH. Godine 1992. sestre su po drugi put morale napustiti Doboj. No, uz Božju pomoć sestre su se i treći put vratile u Doboj. Svojim trećim povratkom sestre su pokazale spremnost da ispune svoju karizmu i namjenjen im zadatak skrbi o starim, bolesnim – nemoćnim baš kako je to zamišljao sam  njihov utemeljitelj, a naš prvi nadbiskup Josip Stadler. Od ukupno 75 godina koliko ovaj samostan sestara i njegove stanarke SMI u Doboju slave one su ipak u vodstvu i imaju 39 godina života i rada, a porazile su sve protivnike koji su im onemogućavali i zagorčavali u raznim navratima života njihov boravak i život jer su 36 godina morale biti izgnanice i izbjeglice iz svojega grada izvan svojega samostan. Upravo zato čestitam. Ono što je bio glavni moto njihove zaštitnice svete Male Terezije, a kojoj je posvećen ovaj samostani ova sestarska zajednica u Doboju je „Ljubav“. A što nam je svima, naravno ponajprije poručio naš Gospodin i učitelj: „Ako ljubavi budete imali jedni prema drugima, po tome će svi znati da ste moji učenici.“ Lako je biti: loš, zao i pokvaren. Oko toga se čovjek ne treba pretjerano truditi. Teško je biti dobar, a ja dodajem još teže je takav ostati cijeloga života. Ali isplati se biti dobar, biti Božji.

Velečasni se još u propovijedi osvrnuo i na zaštitnicu samostana u Doboju, svetu Malu Tereziju, koja je sve obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama, za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu. Imala je slogan:“ Samo ljubav vrijedi!” I još na kraju ukratko se osvrnuo sa par misli na odlomak Matejeva evanđelja (18, 1-5). Sasvim otvoreno i jasno Isus je poručio da moramo imati onu dječju iskrenost i neiskvarenost, a ne sve ono što mi mislimo i do čega držimo. Neće nam pred Bogom ništa pomoći ni najveći društveni položaj ni ugled koji smo stjecali ovdje na zemlji. Čak ni imovina kuće, vikendice, sigurni conto ili žiro račun nego djetinja jednostavnost i poniznost, zaključio je velečasni propovijed i još jednom čestitao sestrama njihov 75 jubilarni rođendan sa željom da ih još puno dočekaju i proslave u zdravlju i veselju uz Božji blagoslov i zagovor njihove zaštitnice Svete Terezije od Djeteta Isusa, djevice i crkvene naučiteljice poznatije kao svete Male Terezije.

Nakon duhovne okrepe uslijedila je tjelesna okrepa, te su sestre sve nazočne sestre i svećenike pozvale na svečani ručak.  U tom vremenu sestre su uživale u zajedništvu i proveselile se pjevajući pjesme.  Nakon ručka pripravnice i sestre su se upoznale s apostolatom sestara, starima i nemoćnima,  kojima sestre služe, i djeluju u Doboju. Trenutno, sestre se brinu za šest baka, od kojih  su dvije nepokretne, ali bez obzira na to pune su duhovne radosti. I one same su nam posvjedočile, kako je lijepo imati sestru u vrlo teškim trenucima. Po povratku iz Sarajeva sestre su posjetile obitelj Perković: Peru, Anu i Antu Perković; djecu koja su dva mjeseca provela u Stadlerovom Dječjem Egiptu. Pune lijepog iskustva, ispunjena i radosna srca sestre su sretno stigle u svoj dom „Egipat“. 

s. Manda Pršlja sa pripravnicama: Ivka M. Anela O. Marija I. 


Galerija slika

4
1
2
3
5
6
7
8
9
10