Vijesti

Sarajevska provincija

Preko zagovora Sluge Božjega Josipa Stadlera Gospodin me pozvao za svećenika

Subota, 11. 11. 2017.

Bijaše godine 2014. kada je se moja mlađa sestra Ivka odlučila odazvati Božjem pozivu i krenuti u samostan časnih sestara Služavki Malog Isusa, kojega je osnovao prvi Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, ponajviše poznat kao Otac sirotinje . Sve do onoga trenutka , dok nije službeno ušla u samostan, ni ja ni moja sestra nismo ništa znali o sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru. A vjerojatno još dugo vremena ne bi znali ništa o njemu, da sestra nije „ sasvim slučajno“ upoznala jednu časnu sestru koja ju je oduševila pričajući o Stadleru i o djelovanju sestara Služavki Malog Isusa. I tako jedne prilike, naš tadašnji župnik don Ivan Bebek je u zajedništvu mladih iz župe Domanovići odlučio hodočastiti u Sarajevo. Među tim mladim bio sam i ja.

Već duže vrijeme sam razmišljao o tome da postanem Bogu posvećena osoba, ali nisam se mogao odvažiti i krenuti, jer je na putu ostvarenja moga cilja postojalo mnogo prepreka. Upravo sam se na ovom hodočašću zavjetovao Presvetom Srcu Isusovu da mi dadne snage i mudrosti da spoznam što zapravo želim u svome životu. Ugledavši veliku i veličanstvenu katedralu Presvetog Srca Isusova oduševio sam se. Ušavši u katedralu u srcu mi se stvorio snažan osjećaj mira, koji mi se ponovo vraća i sada kada o ovome pišem i pokušavam prenjeti svoje osjećaje i svedočanstvo. Pogled sam zaustavio vidjevši grob na kojem piše: „Prvi Vrhbosanski Nadbiskup metropolit Josip Stadler“. U tome trenutku došao sam pobliže do groba, te sam kleknuo…, ne zbog tog što sam to želio, već zato što mi srce to naredilo. Sabrao sam se i pomolio. Ponajviše na tu nakanu da uistinu spoznam koji je to istinski i pravi put za kojim da krenem. I u tome trenutku dok sam klečao i Bogu se molio na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera, u nutrini mi se bude osjećaji i radost koju ću pamtiti do konca života. A taj govor kojeg sam osjetio bio je: „ Dođi i Slijedi me. Odvaži se.“ U tome trenutku sam istovremeno bio i zbunjen, ali i radostan što mi je Bog preko Sluge Božjega Josipa Stadlera razbistrio misli i ohrabrio me u mom odazivu.  Bog je svemoguć da na takav čudesan način poziva one koji su u nedoumici, i to preko onih koji su bili sveti ljudi, kao sluga Božji Josip Stadler. Po povratku kući rekao sam svome župniku da i ja želim biti svećenik. S obzirom da nikada nikome nisam spomenuo ni riječi o svećeničkom pozivu župnik se ugodno iznenadio. Kada me je pitao zašto želim postati svećenik i kada sam o tome odlučio, samo sam mu rekao kako sam, moleći se na grobu Sluge Božjega Stadlera, te da sam preko njegovoga zagovora dobio pravi odgovor i ohrabrenje.  Vrativši se doma, odmah sam uključio internet i počeo istraživati povijest o Sluzi Božjem Josipu Stadleru. I ono što me je jako potaknulo jest to da je studirao na Gregorijani filozofiju, te da je intenzivno čitao djela iz mistične i spekulativne teologije i pod utjecajem Isusovaca u Germanicumu posvećivao veliku pozornost osobnom izgrađivanju dosljednom samozatajom. Usavršava se i u njegovanju pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu. Mirnoća i povučenost postale su trajne značajke njegove naravi i bile su posljedica ustrajnog vježbanja u izgradnji karaktera pod vodstvom njegovih odgojitelja. Josip Stadler je jako bio vezan uz isusovce, te je također volio i poštovao i isusovačkog utemeljitelja sv. Ignacija Loyolskoga. On je vojevao pod dvije zastave, te je osnovao i tkz. Ignacijanske duhovne vježbe. Sve preko njih proizlazi, posebno o dvjema zastavama o kojima je vrlo važno nešto znati. Naime u ovome razmatranju sv. Ignacije nam predlaže da gledamo i promatramo sljedeće dvije činjenice. Prva je da gledam kako sotona sjedi na visokom mjestu na prijestolju i sav u plamenu i dimu, strašnome, oštrome  i u bučnom liku, te poziva vragove- svoje suradnike, da idu od mjesta do mjesta i potiču – podučavaju ljude i namečaju im da im bude u njima želje i osjećaje, najprije pohlepu za bogatstvom…, imati ovo ili ono, i što više imati…a kada to počnu živjeti i raditi onda se budi u njima želja za ljudskom slavom, taštinom, da se uzdižu jedni iznad drugih, uživaju u svojim uspjesima …Nije važno kojima…, ali neka imaju slavu i postižu javne uspjehe u životu…, a onda kada ljudi postanu takvi, takva srca i osjećaja i svakidašnjega života i rada onda iz toga slijedi oholost, bahatost, želja za častima i priznanjima i vladanjem nad drugim, te sebe smatraju boljima od drugih. Može to biti i sasvim skriveni refinirani stav čovječjeg srca…. ali iz takvih stavova srca ljudi onda postupno dolaze na red i svi drugi grijesi. S druge pak strane duhovne nas vježbe uvode u razmatranje da vidimo i gledamo i slušamo očima srca i duše, kako Isus, Gospodin čitavoga svijeta i Stvoritelj i ljubitelj i Spasitelj svih ljudi, stoji na niskome mjestu, krasan i ljubezan , prijazan, te poziva sve ljude i svakoga posebno da ga slijedi i da mu se pridruži u Njegovom djelu spasenja…  Međutim Sluga Božji Josip Stadler je na poseban način zavolio ignacijansku duhovnost, te se dao prema pobožnosti Srcu Isusovu i prema obavljanju duhovnih vježbi svetog Ignacija. Stadler je svake godine obavljao duhovne vježbe, i to kako u Rimu, tako i poslije u Zagrebu i u Sarajevu, i sve do kraja svoga života. Sluga Božji je jako živio ponizno, i pomagao svakome čovjeku koji mu je dolazio, nije razlikovao nacije, već sve je činio iz ljubavi prema bližnjima i prema Bogu. Živio je također skromno, zato ga i zovemo Ocem sirotinje. Živio je za Boga svim bićem. Živio je sveto i isticao se mnogim krepostima. Bio je iskreno pobožan prema Srcu Isusovu, te je prema Njemu posvetio i biskupiju. Također je jako štovao i Blaženu Djevicu Mariju i svetog Josipa, kao što i mi sami isusovci štujemo njih na poseban način. Preko toga iskrenoga štovanja On je mogu tako reći i preporodio i duhovno obnovio onu biskupiju, a i šire gdje je djelovao. I Bog takve nikada ne zaboravlja, koji su živjeli ponizno, skromno, pomagajući bližnjemu…. I neće nikada zaboraviti. Od toga dana je već prošlo pune tri godine. I danas se na poseban način molim da me zagovara kod Boga Sluga Božji Josip Stadler, osobito u onim teškim trenucima. Pročitao sam mnogo knjiga u kojima se govori o Sluzi Božjem Josipu Stadleru. Najviše me zadivljuju Njegove kreposti i skromnom načinu života, također sam se obradovao kada sam čitao o njemu, te saznano da je vrlo jako cijenio Oce Isusovce, jer se i ja spremam jednoga dana da postanem svećenik Isusovac. Želim vojevati pod zastavom Križa, želim u Družbi Isusovoj postići svoj cilj života, želim u Družbi Isusovoj živjeti uistinu skroman, ponizan život, ugledavši se na primjer sluge Božjega Josipa Stadlera, da preko njegovoga primjera pomažem osobito onima kojima je potrebna moja pomoć, te da postignem taj stupanj štovanja na poseban način Srca Isusova, Blažene Djevice Marije, svetog Josipa, svetog Ignacija Loyolskog i svih svetaca koji me zagovaraju na nebu pred Gospodinom. Sluga Božji Josip Stadler je osoba o kojoj se treba puno više pričati, jer je veoma zaslužan za opstanak Crkve u BIH u veoma teškim vremenima. Ja sam zahvalan samome Gospodinu da mi je poslao ovoga neumornoga pastira, da preko njegovoga zagovora reknem Gospodinu veliko DA. Na primjeru sluge Božjega Josipa Stadlera se trebaju nadahnjivati i današnje duhovne osobe, svećenici, časne sestre, ali i sav vjerni puk. Radosna se srca na poseban način svakoga osmoga u mjesecu sjetim Sluge Božjega Josipa Stadlera, molim se za njegovo stado, njegovu zajednicu koju je osnovao, da cvate uistinu po njegovu primjeru, te da se preko njegovog primjera zalažu za one najpotrebnije gdje god djeluju.  Također se žarko molim za njegovo skoro proglašenje blaženim, a potom svetim. Da ga uistinu Gospodin što prije uzvisi na čast oltara, te da se preko Stadlerovog zagovora ostvare još mnogobrojna duhovna zvanja, kako bi Crkva mogla imati one pastire koji će vjerno navještati svim svojim životom Radosnu Vijest.

Također moram reći da sam ponosan na Slugu Božjega Josipa Stadlera koji je tražio samo volju Božju da se ostvaruje u njegovom životu. Ponosan sam na svoju sestru koja je izabrala uistinu onu redovničku zajednicu koja cvate i koja se diči na ovoga neumornoga pastira i to Slugu Božjega Josipa Stadlera. Bog zove i poziva one koji su ponizni, koji žele biti pod zastavom križa, te koji traže samo Njegovu volju da vlada s njime. Moram priznati da sam ponosan i radostan da je Gospodin baš preko zagovora Sluge Božjega Josipa Stadlera i mene pozvao da mu služim i to u onoj zajednici koju je on sam poštovao. Pa stoga dragi čitatelji budimo radosni što smo takvoga pastira dr. Josipa Stadlera imali i još ga imamo na nebu koji nas zagovara pred Gospodinom da idemo onim putem koji je uistinu istinski i pravi. Dakle tražimo Boga i Njegovu Božanku volju činimo da mu se svidimo, te da budemo što sličniji Njemu koji poziva sve ljude da mu služe u radosti i istini. Dakle sve što činimo neka bude volja Božja. Sve na veću slavu Božju.

SJ Marko Martinović


Galerija slika

P7100023