Vijesti

Sarajevska provincija

Pohod župi sv. Ane u Potkraju

Ponedjeljak, 6. 11. 2017.

U ovom vremenu kada predvladava beznađe i nesigurnost, važno je potaknuti ljude, a ponajviše ohrabriti sve vjernike da svoju nadu stave u Boga i da se nikada ne boje vjerovati Bogu i živjeti za Boga. Vodeći se ovim geslom kandidatice sestara Služavki Maloga Isusa Provincije Bezgriješnog Začeća Blažene Djevice Marije iz Sarajeva: Marija Ivančić, Anela Oborović i Ivka Martinović su u zajedništvu s.M. Mande Pršlja, prefekte kandidatica, i s.M. Danice Bilić, pročelnice za duhovna zvanja u provinciji, 4. i 5. studenog 2017., pohodile  župu sv.Ane u Potkraju. Organizatorica susreta je s.Danica Bilić, pročelnica za duhovna zvanja u Sarajevskoj provinciji Sesta Služavki Malog Isusa. 

Razlog zbog kojeg su sestre odlučile pohoditi ovu župu je susret sa mladima. Odmah po dolasku sestara u župu, župnik župe sv.Ane, don Vitomir Šošić ih je srdačno pozdravio i zaželio im dobrodošlicu. Oko 10:00 sati djeca su se počela okupljati oko župne crkve radosno iščekujući svoga župnika i časne sestre. Na susretu se okupilo oko tridesetak mladih koji su bili različitog uzrasta, od prvog do devetog razreda osnovne škole. Sestre i kandidatice su mladima govorile o Božjem pozivu i iz svoga vlastitog iskustva pokazale i dokazala kako je život s Kristom jako ispunjen i lijep.

Djeca koja su se okupila na ovaj susret sa sestrama su bila različitog uzrasta pa su ih iz tog razloga sestre podijelile u dvije skupine. Skupinu u kojoj su sudjelovala djeca od prvog do šestog razreda predvođene su kandidaticom Anelom Oborović i Ivkom Martinović. Skupina u kojoj su sudjelovale djevojke od sedmog do devetog razreda predvođene su kandidaticom Marijom Ivančić, s.Mandom P. i s.Danicom B. Mladi iz obje grupe su bili jako zainteresirani i veoma radosni zbog susreta sa sestrama. Po završetku susreta, mladi su napisali jako lijepe molitve upravljene dragom Isusu. Ova župa i mladi iz župe su jako pozitivni i primjerni. Ne boje se živjeti za Boga i radosno ga navještati drugima. Sestre su bile jako oduševljene mladima, a i mladi su bili jako oduševljeni sestrama. Naposljetku je s.Danica poručila mladima da one nisu došle na ovaj susret kako bi sebe uzveličale, već kako bi pokazale da i dan danas, bez obzira na sve, postoji živa Crkva, a to su posvjedočile kandidatice odazvavši se radosno na Božji poziv.

Nakon susreta s mladima sestre i kandidatice su odlučile posjetiti starije sestre koje se nalaze u domu „Sv.Josip“ u Vitezu. Starije sestre su bile veoma radosne zbog susreta s kandidaticama i drugim sestrama. Ispunjene velikom radošću starije i bolesne sestre su mladim sestricama poručile kako se često trebaju u svojim molitvama sjetiti svih onih koji pate, te ponekad koju žrtvicu prikazati za bolesne i onima koji nemaju lagan život. Jednostavno, mlade sestrice su ohrabrile starije i bolesne sestre koje se bore s bolestima, i rekle su kako će se one nadahnjivati ovim susretom, te da će im to dati potrebnu fizičku i duhovnu snagu. Kako bi svoju radost podijelile i sa drugim starcima, nemoćnima i bolesnima, kandidatice i sestre su pohodile i starački Dom sveti Josip u Vitezu, u kojem djeluju naše sestre SMI. U 17:00 sati započela je krunica u čast BDM koju su predvodile kandidatice i sestre, te su nakon toga posvjedočile o svome pozivu. Posjeta staračkom domu je bila prilika kandidaticama da se bolje upoznaju sa apostolatom i karizmom djelovanja sestara SMI.

Tijekom Misnog slavlja 5.studenog u crkvi sv.Leopolda Bogdana Mandića u Dubravici –Vitez, kandidatice su čitale misna čitanja i pjevale pod svetom misom u zajedništvu sa sestrama SMI. Sveto Euharistijsko slavlje je predslavio fra Silvano Di Benedetto. Za vrijeme propovijedi kandidatice su posvjedočile o svome pozivu. Vjernici su bili oduševljeni njihovim svjedočanstvom. Nakon svete Mise kandidatice su se sa s. Danicom uputile u župu Potkraj kako bi i tamo posvjedočile o svome pozivu. U 11:00 sati je slavljena sveta Misa u crkvi svete Ane u Potkraju.  Za vrijeme propovijedi kandidatice i s.Danica su posvjedočile o svome pozivu. Na kraju svete Mise župnik, don Vitomir se zahvalio sestrama na ova dva dana koje su sestre provele sa djecom.

Bogu hvala za svaki novi dan iskustva radosnog susreta s Bogom i sa bližnjima.

Kandidatice: Marija Ivančić, Anela Oborović i Ivka Martinović

U prilogu su također svjedočanstva kanidatica sestara SMI                                    

SVJEDOČANSTVO DUHOVNOG POZIVA


Zovem se Anela Oborović, imam 37 godina i dolazim iz župe sv. Ivana Apostola Evanđelista iz Mostara.  Bila sam tradicionalna djevojka, išla sam na misu nedjeljom i blagdanima. Imala sam sve u životu što bi svaka djevojka poželjela da ima: dobar posao, stambeno obezbjeđena, automobil, društvo, dobar ugled i dečka. Sve do jednog događaja gdje mi se promijenio život. Tada sam pala u ponor i mislila sam da se neću  nikada dignuti iz toga stanja. U tom periodu Gospodin mi je poslao duhovne ljude uz pomoć kojih sam polako stajala na svoje noge. Vjera i svjedočanstva tih ljudi su me vukla k Gospodinu. Kontinuirana sam išla na duhovne obnove gdje me je Gospodin ohrabrivao i jačao. Polako sam imala dublji odnos s Gospodinom, te mi se počela javljati želja za redovničkim pozivom. U prvi mah sam to negirala, ali s vremenom želja je bivala sve jača i jača. Susret sa sestrama SMI u meni je probudio neopisivu želju za tim redom.  Sve sam to rekla svome duhovniku  koji mi je dao savjet da vidim sve redove, te da nigdje ne žurim. Poslušala sam ga. Pratila sam i upoznala više redovničkih zajednica, ali me je najviše vukao redu časnih sestara SMI. Naposljetku sam napisala zamolbu za ulazak u redovničku zajednicu i odlučila da predam cijeli svoj život Gospodinu. U samostanu sam već pet mjeseci i tu se osjećam veoma ispunjeno i sretno. U samostanu učim o apostolatu i karizmi sestara SMI, i sve  me više  privlači upoznavanje povijesti i djelovanje sestara. Put kojim idem uopće nije lagan, mnogo je trnovit. Ali kad staviš Gospodina na prvo mjesto lakše je koračati naprijed.

Naposljetku mogu reći da svi mi u sebi nosimo klicu nekoga poziva, ali trebamo dobro poslušati srce što veli. Osobe koje se ne usuđuju odvažiti za taj korak tj. imaju strah, mislim da nema potrebe za tim nego se prepustiti i odvažiti se tom životnom izazovu.


Zovem se Marija  Ivančić, imam 16 godina i dolazim iz male župe Prisoje kraj Tomislavgrada.

Dolazim iz jedne prekrasne kršćanske obitelji koja svake nedjelje i blagdane ide na svetu Misu i gdje se svaki dan moli.

Kada sam imala 12 godina pored mene je prošla časna sestra i ja sam rekla da želim ići u časne sestra, svi su mislili da se šalim. Nakon dvije godine otišla sam na duhovnu obnovu u Gromiljak gdje sam intezivno počela razmišljati o odlasku u samostan. U početku to nisam nikome govorila, ali s vremenom želja je bila sve veća. Rekla sam to svojoj obitelji koja je rekla da će se moliti za mene i biti uz mene šta got odlučim. U početku me je bilo jako strah, ali polako sam se prepuštala tome i što sam se više prepuštala  Bogu više sam  osjećala njegovu blizinu i pomoć i sve više sam osjećala kako me zove.

U vremenu dok sam razmišljala o pozivu upoznala sam sestre SMI koje su me još više ohrabrile i dale snage da se odlučim na ovaj korak u svom životu. Od prvog dana kada sam ih upoznala i kada sam im rekla za svoju želju bile su uz mene i pratile me svojom molitvom.

Kada sam se napokon odlučila poći u samostan bilo je mnogo prepreka ali Bog mi je jednostavno dao veliku snagu da sve to izdržim i dođem u samostan. 

Poziv se ne može opisati riječima, neopisiv je on se može samo osjetiti.

U samostan sam došla prije 3 mjeseca i osjećam se ispunjeno i sretno. Svim mladima bih poručila da se ne boje odazvati na Božiji poziv, jer to je nešto najljepše  u životu.


Zovem se Ivka Martinovići dolazim iz župe svetoga Josipa Radnika sa Domanovića. Tek sam na samom početku formacije tj. u samostanu  časnih sestara Služavki Maloga Isusa sam već 4 godine .

Još dok sam pohađala 7 razred osnovne škole počela sam malo više razmišljati o tome da Bogu u potpunosti predam i posvetim svoj život. Prva poveznica sa Crkvom su bili moji roditelji, koji su me još kao malu redovito vodili na svete mise. Naravno, bila sam učlanjena u crkveni zbor i redovito čitala pod svetom misom. ...i sve su to sitni detalji koji su uvelike utjecali na donošenju moje odluke.  I kako to već biva, u osmom razredu dublje se počinjemo upoznavati sa sakramentom svete Potvrde. Bila sam redovita na sate vjeronauka koji su se održavali u župnoj Crkvi i nerado bi ih propuštala. Nekako, baš u tom vremenu po prvi put u našoj župi je uvedeno Euharistijsko klanjanje. Radosna srca sam išla na klanjanje svakoga četvrtka i što sam više išla to mi je u srcu sve više rasla čežnja za Bogom.

Na početki sam mislila da ja uopće ne osjećam taj poziv i da se varam. Tako je došao, ne znam ni ja koji četvrtak po redu , kada se treba održati Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.Upravo taj dan sam razmišljala da ne odem na Klanjanje jer sam imala drugih obaveza. Ali Božja volja je bila drugačija, Bog je imao drugi plan za mene. Taj dan dok sam sam svojim prijateljima šetala po školskom dvorištu srela sam svog župnika koji me je pitao da li ću doći večeras na Klanjanje, a ja sam odgovorila: „ Naravno da hoću, iako nisam mislila otići.“ A na to mi je župnik odgovorio: „ U redu kada stigneš u Crkvu javi mi se.“  U tom trenutku nisam znala što bi učinila, jer mi se taj dan tako nije dalo nigdje ići, ali kada sam već župniku rekla da ću doći morala sam otići. Kada sam stigla u Crkvu javila sam se župniku koji mi je dao da predvodim Euharistijsko klanjanje. Dok sam čitala meditativne tekstove obuzeo me tako snažan osjećaj radosti i ispunjenosti. Potpuno sam se isključila iz svijeta i sve predala Isusu. Upravo taj osjećaj koji sam osjetila toga dana prati me i dan danas, to nije samo onaj standarni osjećaj radosti koji kada se nešto loše dogodi nestane, to je osjećaj radosti koji traje bez obzira na sve.

To je bio ključni trenutak, trenutak kada sam konačno rekla Isusu jedno veliko DA, jer ja Njega trebam, a i on mene treba kako bi mogla radosno najvještati Njega i Njegovo spasenje.

U ovom trenutku kada predvladavaju beznađe i nesigurnost poručila bi svim kršćanima da svoju nadu stave u Boga i da se nikada ne boje vjerovati Bogu i živjeti sa Bogom, a također bi poručila svim maldima da se ne boje odazvati Božjem pozivu, na posvećeni život, jer iz vlastitog iskustva mogu sa sigurnošću reći da je život sa Kristom najljepši i najispunjeniji život na cijelome svijetu.


Galerija slika

20171104 101116
20171104 101809
20171104 103333
20171104 105429
20171104 111148
20171104 111343
20171104 113704
20171104 113915
20171104 115218
20171104 120124(0)
20171104 121041
20171104 162143
20171104 165954
20171104 170034
Img-98aa799e01d3863730e97043b912d01a-v
Img-9255e3e37b8ed5565ef927a1aca71a64-v
Img-fca1361134311bfeb6550673ca848905-v