Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca…
Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.
(Mt 11, 28-30)

ZAGREB: Za proslavu blagdana provincije i 50 godišnjice boravka sestara u Samostanu "Antunovac" sestre su se pripremale trodnevnim euharistijskim slavljima 13., 14., i 15. lipnja 2012. god. koje je predslavio vlč. dr. Stjepan Baloban. U pripremi i proslavi uključile su se sestre iz Vrhovne uprave na čelu s č. Majkom s. M. Radoslavom Radek i sestrama iz zajednica provincije. U samostanu "Antunovac" 13. lipnja zajednica sestara proslavila je zaštitnika kuće sv. Antuna Padovanskog. 

Iz propovijedi su izdvojene slijedeće misli:

Pred nama je svetac koji je blizak svakom čovjeku, posebno čovjeku u velikoj nevolji bilo da je riječ o siromašnom i onom u materijalnoj potrebni bilo da je riječ o nekoj drugoj čovjekovoj nevolji…Drage Sestre, i Vaše Sestre, Služavke Malog Isusa, kada su prije pedeset godina došle u ovu kuću, samostan, za zaštitnika su izabrale sv. Antuna Padovanskoga. Koliko je to Sestrama tada ali i kasnije značilo govori i činjenica da se ovaj vaš samostan naziva Antunovac… Ljudi, zapravo, žive od zdrave tradicije. To vrijedi i za kršćane, za svećenike, za redovnice i redovnike. Ne može se živjeti od mrtve tradicije, to jest od onih 'nostalgičnih' sjećanja koja su mrtva jer ne koriste u današnjem vremenu i načinu života. Nažalost, u Crkvi, i kod nas u hrvatskoj Crkvi, među svećenicima i redovnicima, ima sve više onih, i među mlađima, koji traže sigurnost u mrtvoj tradiciji: u pokretima tijela i liturgiji, u načinu molitve i pobožnosti iz bivših - prošlih vremena. Postoji velika razlika između zdrave tradicije koja oživljava i trajno živi u konkretnom životu i mrtve tradicije koja živi u nostalgičnom i nemoćnom sjećanju da se stvari promijene na bolje…Mrtva tradicija bi bila kada bismo pokušali sv. Antuna oponašati u načinu odijevanja i svemu onome što je on činio i kako je živio u svome vremenu. Nešto do toga, to jest od konkretnog načina života iz početka 13. stoljeća bi se možda i moglo oponašati, ali najvećim dijelom ne.

Živa tradicijaje nešto drugo. Ona znači živjeti prema primjeru njegova (Antunova) života. To konkretno znači pomagati drugima bez velike pompe i da bi nas se vidjelo, onako kako to brojni štovatelji sv. Antuna i čine dajući svoj dar u 'škrinju' sv. Ante ili kako se već zove posuda u crkvama u koju se stavlja novac za siromašne i potrebne. To nadalje znači pošteno, profesionalno i kompetentno raditi posao koji mi je dodijeljen ili obnašati službu u crkvenoj zajednici koja mi je dodijeljena.

Živa tradicijaje uvijek pogled i korak naprijed. Ono što dolazi iz prošlosti jest zdravo sjećanje i poticaji da je moguće i danas širiti evanđelje, uvjerljivo svjedočiti svoju vjeru, biti u trajnoj vezi s učiteljem i prijateljem Isusom iz Nazareta.

Drage Sestre, što Antunovac i poruka sv. Antuna Padovanskoga znači za vas, vaše sestre, za cijelu vašu redovničku zajednicu! Smijemo li reći da život u ovom samostanu pod nazivom Antunovac na neki način obvezuje! Stari Latini su govorili – Nomen et omen! Ime i (ujedno) znamenje. Ime na osobit način označuje čovjeka, po imenu se čovjek prepoznaje. Prigodom 50-obljetnice života i boravka u ovom samostanu „Antunovac“ dobro se pitati: Po čemu se prepoznaje „Antunovac“? Po čemu će ući u povijest Družbe Sestara Služavki malog Isusa?

Drage Sestre, zdravo prisjećanje na prošlost uvijek je poticaj za budućnost. Neka i ova proslava 50 godina života i rada, radosnih i manje radosnih trenutaka, u „Antunovcu“ bude poziv na molitvu i djelovanje za nova redovnička zvanja u vašoj provinciji i Družbi. Čuli smo čitanja Svetoga pisma: oba govore o pozivu. Prvo čitanje o pozivu proroka, a Isus u Evanđelju o pozivu i poslanju sedamdesetorice učenika. Proroci i učenici. Prema Izaiji, svjedočenje i snaga proroka proizlazi iz Duha Gospodnjega koji počiva na njemu. Tim Duhom prožet prorok je kadar donositi radosnu vijest ubogima, cijeliti ranjena i shrvana srca, biti slobodan i naviještati slobodu drugima, posebno onima koji su zapreteni u različitim mrežama ovisnosti i uvjetovanosti. Prorok je u svakom trenutku nositelj nade i radosti. A učenik? Isus je najprije izabrao a nakon toga poslao sedamdesetoricu učenika u svijet. „Žetva je velika, a poslenika malo“. Nije li tako i danas! Nama se samo čini da je i današnji čovjek gluh i slijep na Božju poruku. Suprotno od toga. Pitanje je samo ima li dovoljno učenika i na koji način oni naviještaju i svojim životom svjedoče radosnu vijest Evanđelja.

Molimo za učenike i proroke, molimo i činimo sve što je u našoj moći kako bi Vaša redovnička zajednica bila blagoslovljena novim redovničkim zvanjima. Amen!

Drugi dan trodnevnice 14. lipnja 2012. godine propovjednik je sestre potaknuo na razmišljanje ovim nagovorom:

Spontano se postavlja pitanje: Kakva je situacija u hrvatskoj Crkvi, među vjernicima na župama, i – što je još važnije- kakva je međuljudska situacija u crkvenim institucijama – među svećenicima, redovnicima i redovnicama? Preslikava li se takva, uistinu negativna i zabrinjavajuća društvena situacija i na odnose u Crkvi, između biskupa i svećenika i među redovnicima, redovnicama. Ne bi bilo dobro jednostavno zaključiti – kakvi odnosi u društvu takvi i u crkvenim institucijama! Ali, nikako se ne bi smjelo dogoditi da poput nojeva 'stavljamo glavu u pijesak' i ne želimo više, temeljitije i iskrenije razmišljati i o odnosima unutar crkvenih institucija. To ne samo da ne bi bilo dobro i odgovorno pred vjernicima Hrvatima, nego mi kao kršćani i posebno kao zaređene i posvećene osobe zbog poziva koji živimo, zbog vjernosti Isusu Kristu, ne možemo mirno prihvaćati ono negativno kako u društvu tako i u našim redovima. Ili možda možemo, pa smo se naučili na određene oblike ponašanja i života i s tim 'nekako' živimo. U životu je najgore kada se čovjek pojedinac ili zajednica osjeća nemoćnima nešto učiniti i promijeniti. Ali, smije li kršćanin uopće biti nemoćan u vjerničkom smislu? Što je zapravo vjera? Što znači vjerovati u Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom i čovjeka koji je svojim načinom života mijenjao odnose među ljudima. Evanđelje govori upravo o tome, to jest o tome kako je Isus utjecao na konkretni život ljudi. Isus je činio konkretna djela i svoje učenike pozivao na nasljedovanje u mijenjanju konkretnoga života. Boravak s Isusom, slušanje njegovih riječi i zajednička molitva, trebala je poslužiti apostolima kako bi oni bili drukčiji i mijenjali svijet oko sebe. To, biti drukčiji, nije ni tada bilo lako. Najbolji primjer je sam Petar. I njemu je trebalo vremena i truda na putu nasljedovanja učitelja Isusa.

Drage Sestre, i mi smo kao vjernici ali i kao redovnice i svećenici trajno na putu nasljedovanja učitelja Isusa. To je, čini mi se, ono najvažnije i danas razumjeti i prihvatiti u vlastitom životu, to jest čovjek, vjernik, ali i svećenik i redovnik, redovnica smiju biti slabi, mogu pogriješiti jer su samo ljudi. Tako to, konačno i razumiju naši vjernici laici s kojima živimo i susrećemo se. Međutim, zaređena i posvećena osoba po svojem pozivu i poslanju trebala bi biti drukčija od vjernika laika u mnogočemu. Biti drukčiji ne znači biti uvijek bolji, biti uvijek svetiji ali znači biti uvijek otvoren poticajima učitelja Isusa kako u svećeničkom i redovničkom životu tako i u ljudskom životu kao temelju vjerničkoga ali i svećeničkoga i redovničkoga života.

Takvi su bili proroci u Starom i novom zavjetu, a Isus je želio takve svoje učenike: najprije onu dvanaestoricu, nakon toga i onu sedamdesetoricu, čuli smo jučer. Analogno možemo reći da je i kasnije u Crkvi Isus želi upravo takve biskupe, svećenike, redovnike i redovnice.

Takav je bio prorok Ilija u današnjem prvom čitanju. Naviještajući prestanak suše koji se događa prvim kapima kiše, Ilija potvrđuje da je u trajnoj vezi s Bogom. Tu trajnu vezu s Bogom, koja se onda pretvara u konkretne međuljudske odnose Isus naviješta i u današnjem evanđelju. Ovdje je riječ o Govoru na gori, o temeljnom tekstu za novi život koji Isus traži od svojih učenika. Govor na gori je program koji vrijedi i danas. U sklopu tog novog programa Isus u evanđelju poziva učenike da budu drukčiji. U čemu? Najprije, u vršenju pravednosti. Neka vaša pravednost bude drukčija, to jest veća od pravednosti književnika i farizeja. Kakva je bila pravednost farizeja i saduceja? Iz opisa njihova života u evanđeljima proizlazi da je bitna značajka njihove pravednosti bila da ih drugi vide kako bi se mogli diviti i veličati 'dobra djela farizeja i saduceja. Isus kaže učenicima: Vi živite pravednost zbog toga što je to ispravno i Bogu drago, a ne zbog toga da bi vas drugi vidjeti i zbog toga vas veličali. U današnjem evanđelju Isus ide korak dalje. Tko želi biti njegov učenik, učenica, mora uvijek težiti višem, boljem, pravednijem, premda to nije uvijek lako. U tom kontekstu treba gledati tri slike koje se pojavljuju u evanđelju. Prva se odnosi na ljutnju. Neće odgovarati na posljednjem sudu samo onaj koji „ubije“ nego i onaj tko se ljuti, biti će odgovoran na sudu. Nije dobro pretjerivati, rekli bismo, ali Isus ovdje ide puno dalje od našega uobičajenog ljudskog razmišljanja. Ljutnja je u našim međuljudskim odnosima često uzrokom velikih i često nesagledivih negativnih posljedica. Počelo je s ljutnjom a završilo je s…. Druga slika se odnosi na pomirenje – izmirenje. Isus kaže, ne možeš prinijeti dar na žrtvenik – to jest biti čist i dostojan- ako znaš da si nešto loše učinio bratu svojem. Iz današnje perspektive, rekli bismo, možeš pred ljudima ali dragi Bog sve vidi. I treća slika govori na neki način o poniznosti i prihvaćanju vlastite krivnje ako smo drugome učinili kakvu štetu ili zlo: „prijateljski se nagodi kako ne bi završio u tamnici“. Drugim riječima, ispravi naneseno zlo kako bi mogao iznova započeti, kako bi mogao nastaviti put nasljedovanja Isusa Krista.

Drage Sestre, u vremenu u kojem živimo i u našem hrvatskom društvu u kojem je 'nekako sve krenulo po zlu', kao zaređene i posvećene osobe pozvani smo konkretno svjedočiti vjeru i nadu u drukčije i bolje, te u ljubavi prevladati ono negativno što dolazi iz hrvatskoga društva, a što je, nažalost, više ili manje, pronašlo mjesta i u našem crkvenom životu.

Poticajnu propovijed sestrama na blagdan Presvetog Srca Isusova uputio je vlč. Stjepan Baloban slijedećim promišljanjem:

Život Sluge Božjega Josipa Stadlera je usko vezan u štovanje Presvetog Srca Isusova. Pobožnost prema Srcu Isusovu prihvatio je još od bogoslovskih-studentskih dana u Rimu u zavodu „Germanicum-Hungaricum“ koji vode isusovci a oni su se na osobit način zalagali za širenje pobožnosti prema Srcu Isusovu. Nakon što je 15. siječnja 1882. preuzeo Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio je cijelu Nadbiskupiju Srcu Isusovu. Srcu Isusovu posvetio je i katedralu u Sarajevu, 15. rujna 1889. godine. Također jednu od tri ekonomije, koje je kupio za uzdržavanje sirotišta imenovao je „Polje Srca Isusova“. Možemo reći da je i zagrebačka provincija pod nazivom Provincija Presvetog Srca Isusova i Marijina na osobit način vezana uz Utemeljitelja i po štovanju presvetog Srca Isusova.

Nakon što smo u prva dva dana Trodnevnice razmišljali o temama koje se odnose na naš odnos prema drugome i drugima, treći dan nas vodi prema središtu, prema srcu, prema onom najvažnijem u čovjekovu životu. Često nam se događa u životu da nas opterećuju vanjske stvari, odnosi prema drugima a s dragim Bogom ide ipak lakše. Lakše i uvijek je lakše doći u kapelicu i moliti se, uzeti u ruke časoslov ili krunicu nego preskočiti određenu ljudsku barijeru, uzeti u ruke telefon i nazvati nekoga s kojim mi se ne razgovara ili pružiti ruku pomirenja. To je ljudski, i možemo reći razumljivo s ljudske strane. Međutim ljudski je također priznati slabosti i tražiti pomoć. Lakše je to učiniti pred Bogom, u molitvi, u pobožnosti…

Svetkovina Presvetog Srca Isusova ima zanimljivu povijest od onda kada je 6. veljače 1765. godine papa Klement XIII. dopustio liturgijski blagdan preko Apostolskog pisma pape Pavla VI., 200 godina nakon toga, 6. veljače 1965. godine, kojim je još za vrijeme Drugoga vatikanskog koncila želio potvrditi važnost i značenje štovanja Presvetog Srca Isusova do naših dana u kojima se osjećamo sve više umornima, opterećenima i vapimo za sigurnošću koja nam sve više izmiče. Nekada se glavni naglasak u štovanju Presvetog Srca Isusova stavljao na zadovoljštinu za grijehe. Liturgijska reforma Drugoga vatikanskog koncila stavlja naglasak na aktivnu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Srce Isusovo kao simbol Božje ljubavi prema ljudima. Nije li upravo takva ljubav u temeljima karizme Sestara Služavki Malog Isusa; nije li upravo zbog toga nadbiskup Josip Stadler stavljao tako veliki naglasak na štovanje Presvetog Srca Isusova!

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova čitanja Svetoga pisma govore o Božjoj ljubavi prema čovjeku. Ta Božja ljubav je trajna, poput nepresušnoga izvora koji napaja naš svakidašnji život. Koja je razlika između ljudske i Božje ljubavi? Ljubav, ljudska ljubav traži da bude uzvraćena. U trenucima kada to nije slučaj ta i takva ljudska ljubav je na velikoj kušnji. A Božja ljubav! Što je s njom u trenucima kada se čovjek svojim životom odvraća od Boga? Bog ostaje vjeran, ostaje vjeran svojoj ljubavi, svojim obećanjima… Ljudski gledajući mogli bismo reći: Bog je do beskraja strpljiv s čovjekom, s njegovim nevjerama i slabostima. O tome na osobit način govori prorok Hošea. Izrael je na različite načine kršio savez ljubavi s Bogom, a Bog je ostajao uvijek vjeran svojim obećanjima, iznova nudio mogućnost povratka. Božja ljubav doživljava svoj vrhunac u Isusu Kristu, Bogu koji postaje čovjekom. Božji Sin biva mučen i umire na križu za čovjeka. Proboden Isusov bok je simbol ljubavi Božje prema ljudima. O tome nam zbori današnje evanđelje. Ljubljeni Isusov učenik Ivan, koji je bio pod križem, na osobit način u evanđelju i u poslanicama pokušava dočarati Božju ljubav prema čovjeku.

Pavao, na svoj pavlovski način, poziva na novi život u Kristu. Novi život u Kristu znači jačati unutarnjega čovjeka: „da u ljubavi uvriježeni i utemeljeni budete sposobni shvatiti zajedno sa svim svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju“ (Ef 3, 18).

Drage Sestre, pogled na situaciju u hrvatskoj Crkvi, posebno na onu koja se odnosi na život i rad svećenika, redovnika i redovnica, nudi pomalo zbunjujuću sliku. Na prvi pogled hrvatska Crkva je aktivna Crkva: puno se gradi i organizira od župa preko biskupija, od pojedinih redovničkih zajednica do zajedničkih pothvata; održavaju se sastanci i vijećanja; rade se planovi za budućnost… Sve to i još puno drugih aktivnosti preko Interneta dolazi u medije odnosno javni prostor. Netko tko sjedi pred kompjuterom i prati Internet može dobiti dojam kako je hrvatska Crkva živa Crkva, a njezini službenici odaju sliku vrijednih i zauzetih ljudi. Međutim, ako malo bolje 'zavirimo' u konkretni život naših svećenika i župnika, biskupijskih ureda i redovničkih zajednica susresti ćemo se sa 'umornom Crkvom' i njezinim službenicima, sa često preopterećenim ljudima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji imaju sve manje vremena za konkretne ljude pa i za sebe same, za svoj vjerski i duhovni život. Prema tome, susrećemo u isto vrijeme aktivnu i umornu hrvatsku Crkvu. Nije riječ samo o tome da ima sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja, što je točno. Nije riječ ni samo o tome da ima sve više starijih u samostanima a sve manje mlađih, što je također točno. To su činjenice od kojih ne treba bježati. No, prevažno, zapravo najvažnije je pitanje: Kako i u takvoj situaciji djelovati za opće dobro hrvatskoga naroda i Crkve? Umorni ljudi ne mogu donositi svježinu; umorna Crkva ne može biti istinski kvasac u društvu. Što se može očekivati od umornih svećenika, umornih biskupa, umornih redovnika i redovnica?

Umoran čovjek treba odmora i osvježenja, umorna Crkva treba osvježenja da bi mogla širiti radosnu vijest Evanđelja. Kao pojedinci, već prema tome kakvu službu u Crkvi vršimo, možemo više ili manje utjecati na promjene. No ono što sigurno možemo jest tražiti vlastito osvježenje u svojem vjerničkom, u redovničkom, u svećeničkom životu. Pobožnost prema Srcu Isusovu nam želi upravo to ponuditi – osvježenje i okrepu. Kao svojevrsni moto proslave 50-te obljetnice boravka u ovom samostanu stavili ste riječi: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,28-29). Isus nas poziva da dođemo k njemu, onakvi kakvi jesmo – umorni i opterećeni. On nas prihvaća upravo takvima, to jest onakvima kakvi jesmo jer ima krotko i ponizno srce. Iz toga srca proizlazi Božja ljubav koja liječi i ozdravlja, otvara u nama nove prostore za Boga i za čovjeka. Obilje plodova takve ljubavi želim vam u slijedećih pedeset godina u ovom samostanu.

Na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina, u crkvi sv. Ivana Krstitelja, svečanu euharistiju predslavio je mons. Josip Baloban, uz asistenciju mons. Dragutina Komorčeca, vlč. Branka Piceka, vlč. Josipa Radelju i vlč. Vjekoslava Meštrića. U prigodnoj homiliji, mons. Josip Baloban, svoja razmišljanja, uputio je sestrama i vjernicima slijedećim riječima:

Danas slavimo Bezgrešno Srce Marijino. Jučer smo proslavili presveto Srce Isusovo.

U dva dana u središtu su dva srca. S jedne strane božansko-ljudsko srce, dakle Isusovo srce. S druge strane, muško i žensko srce. Ili srce Sina Božjega i srce Majke Božje. Oba srca za nas su izazov i poticaj, štoviše neporeciva obaveza. Kao učenice i kao učenici Isusovi, moramo biti na frekvenciji tih dviju srdaca, ako želimo biti istinski vjernici, laici, ako želimo biti istinske redovnice i ako želimo biti autentični Isusovi svećenici.

Dragi moj Božji narode, današnji spomendan govori nam o Bezgrešnom srcu Marijinu, ustvari govori nam o ženinom srcu. Pođemo li od današnjih svetopisamskih da se radi o ženama koje izvršavaju Božje respektiranje i ljudsko divljenje.

Biblija govori:

1. ženama koje vjeruju Bogu;
2. ženama koje su potpuno predane Bogu;
3. ženama koje daju impresivno i zadivljujuće svjedočanstvo drugim ženama, kao i muževima.

U središtu današnjih biblijskih čitanja je jedna starozavjetna i novozavjetna žena. Riječ je o Ani, majci Samuelovoj i riječ je o Majci Isusovoj. Bog jednako voli Anu i njezina sina. Jednako tako Bog je zamilovao Mariju i njezina Sina.

Zajedničko Ani, majci Samuelovoj i Mariji Majci Isusovoj je da vjeruju Bogu u zgodno i nezgodno vrijeme. Rekli bismo danas, da vjeruju kada razumiju i kada ne razumiju Božje poteze.

Primjerice, Ana majka Samuelova nije mogla začeti dijete, nije mogla roditi dijete, koje je vruće željela. Ana ide u molitveni pregovor ili dogovor, zapravo u molitveni kontakt s Bogom. Ona moli i obećaje: ako Bože meni kao nerotkinji podariš sina, darovat ću ga Tebi. Ana dolazi u hram, na Božje mjesto. Božji službenik se ponaša čudnovato i nepravedno. Budući da su se kod žene micale samo usne, a nije se čuo sadržaj njezine molitve, Eli je mislio da je žena pijana. Žena mu je stoga jasno i kratko odgovorila: "Nisam pijana, gospodaru, nego sam velika nesretnica. Nisam pila ni vina ni opojna pića, nego izlijevam svoju dušu pred Bogom. Ne sudi službenici svojoj, kao ženu nevaljanu, jer sam od prevelike tuge i žalosti tako dugo molila."

Žena Ana se nada, štoviše, vjeruje da kao nerotkinja može postati majkom.

Djevojka Marija i poslije Majka Isusova toliko zbunjena. Anđeo joj naviješta čudesno začeće i neponovljivo djelovanje njezinog čeda-Isusa. Anđeo kaže: "On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega." Jedan evanđelist će poslije zapisati: "Bit će mu predana sva vlast na nebu i na zemlji." Marija reagira na primjeren i vjernički način, ona reagira poput žene koja vjeruje, te stoga Marije ističe osobni, vjernički i povijesni odgovor "…neka se ostvari po tvojoj/Božjoj riječi."

Dragi moj Božji narode, kod Samuelove majke Ane i kod Isusove Majke Marije, jedno je posve očito, a to je potpuno odnosno posvemašnje predanje Božjoj volji. Obje žene su potpuno predane Bogu. Posve mu vjeruju. One, ustvari, već, unaprijed ostvaruju što će Isus tražiti u molitvi "Oče naš" – budi volja Tvoja. Žene-Ana i Marija reagiraju na današnji čovjekov način, naime, Bože, molim Te, da se ostvari moj plan i moja želja. Ana i Marija reagiraju na Božji i isusovski način, naime, "Oče nebeski, neka se vrši volja Tvoja." Starozavjetna i novozavjetna žena je potpuno predana Bogu kome prepušta svoje životne putove i konačno, cjelokupnu svoju životnu sudbinu.

Ako pođemo od toga da je Anino srce bilo Bogu potpuno poslušno i predano, a Marijino srce da je bilo Bogu posve poslušno, predano, a uz to posve bezgrešno, dolazimo do toga da obadvije do toga da obadvije žene daju vjerničko svjedočanstvo i drugim ženama i muževima. Ana je bila izvrsna svjedokinja Starog Zavjeta i doba prije dolaska Isusa. Marija je neponovljiva svjedokinja Novoga Zavjeta, svjedokinja naših dana. Marijino bezgrešno srce dobiva pojašnjenje i dopunu u Isusovu odgovoru u Hramu. Odgovor je glasio: "Mama i tata, zašto ste me tražili?" Zašto ste zaboravili da je za mene samo jedno bitno, a to je vršiti volju nebeskog Oca ili reći i pokazati kako se može i mora biti sin ili kćer Oca na nebesima.

Dragi moj Božji narode, drage sestre redovnice, za nas sve nema drugog puta, doli puta da budemo žene i muževi:

1. koji bespridržajno vjeruju Bogu;
2. koji se potpuno predaju – daruju Bogu;
3. koji daju vjerničko svjedočanstvo žena i muževima ovoga svijeta.

Imati bespridržajno povjerenje u Boga, potpuno mu predati osobni život i vlastito biće, omogućuje autentično svjedočanstvo u braku i obitelji, u samostanu i u društvu. Neka nam na tom putu Marija, bude uzor, zagovornica i pomoćnica. Isto to budimo jedni drugima. Amen

Prigodom tih blagdana, provincijalna glavarica s. M. Katarina Penić-Sirak svim sestrama u provinciji uputila je čestitku za blagdan provincije:

"Srce je stvoreno da u njemu stanuje ljubav,
a po ljubavi svi oni koji su ljubljeni.

Isusovo srce postoji da u njemu stanujemo svi mi po njegovoj ljubavi.

Koliko god se željeli udaljiti od Njegova srca,
Isusova ljubav nas svejednako privlači u svoje srce.

Koliko god se osjećali da smo daleko po svojim slabostima,
Isusovo srce je uvijek otvoreno za nas i neumorno nas poziva
na suradnju i povezanost.

Želi nas ujarmiti da budemo uvijek kod Njega,
jer ćemo u tom „jarmu“ sigurno dovršiti djelo, nama namijenjeno
i na kraju uživati slatke plodove dozrele preko žrtve.

Po zagovoru i brizi Marijina srca naš će život biti sigurno uronjen
u Isusovo Srce,
jer smo ljubljena djeca tih dvaju srdaca.

S pouzdanjem povjeravajmo svoja srca i Provinciju tim dvama srcima.
Od svoga srca želim da vaša srca ispunja radost u proslavi
našega Dana provincije."

SMI